debitirao sam na Europskom prvenstvu – priča o snu, borbi i inspiraciji
Rođen sam 26.11.1991. u Zagrebu kao osoba kojoj su dijagnosticirali jedan rijedak sindrom te mojim roditeljima sugerirali da bih trebao na hitnu operaciju obje ruke i desne noge (- na amputacije) jer se u porodu nisu dovoljno razvili moji udovi i kako nikada neću biti samostalan niti se kretati bez pomoći invalidskih kolica. …
Dana 20. studenoga 2025. ostat će zauvijek upisan kao poseban dan u mojoj karijeri, tada prvi put sam nastupao u nacionalnom dresu na Europskom prvenstvu – trenutku koji je označio krunu moga sportskog puta i potvrdu da se sav trud, napor i silni treninzi isplate iako sam kasno krenuo tek sa 16 godina!
Kako nisam uspio u nogometu radi silnih ozljeda koljena ( zbog čega su me jedno kratko vrijeme zvali Ole Gunnar Solskaer – po legendi Manchester Uniteda) moj novi sport postao je stolni tenis. Sport kojeg sam počeo igrati iz zezancije radi društva, na kraju postao je moja najveća ljubav i svrha moga života.
U mojoj kategoriji 8 nastupilo je 31 igrač, među kojima i deset od dvanaest najboljih na svjetskoj rang listi. S rejtingom 50. mjesta našao sam se u trećem potu. Ždrijeb mu je donio težak početak – prvi meč protiv kasnijeg europskog prvaka Clementa Berthiera, koji je slavio 3:1. No u drugom susretu pokazao sam snagu, strpljivost i taktičko vrlo dobru igru i pobijedio Belgijca Hamzu Taleba, 30. igrača na rang listi, čime sam prošao skupinu.
U osmini finala igrao sam s domaćim igračem Emilom Anderssonom, kasnijim finalistom. Iako sam u meč ušao kao autsajder, poveo sam u prvom setu i imao prednost u drugom (7-3), no na kraju sam izgubio 3:1. Ipak, nastup je pokazao da mogu ravnopravno igrati protiv najboljih i da me tek čekaju veliki rezultati.
Posebne čestitke upućujem svojim suigračima, velikim motivatorima te posebnim sportašima kojima se izuzetno puno divim i obožavam biti u njihovom društvu – Anđeli Mužinić Vincetić, Heleni Dretar Karić, Mirjani Lučić i Borni Zohilu, osvajačima medalja, te Pavli Joziću. Zahvaljujem se trenerima, izborniku i vodstvu saveza, kao i svojoj obitelji i najbližim prijateljima koji su mi bili najveća podrška.
Poruka motivacije
Na kraju, poručujem: “Bez obzira na nedostatke, vjerujem da snaga dolazi iznutra. Svaki trud i svaka upornost kad-tad dolaze na naplatu. Nastavit ću trenirati još jače i svojim primjerom pokazati da prepreke postoje samo ako ih sami postavimo. Sanjam velike stvari – i uvjeren sam da ću do njih doći.”
Moja priča nije samo sportski uspjeh, već i snažna inspiracija svima – dokaz da se uz rad, vjeru i podršku može dosegnuti ono što se čini nedostižnim.
Hvala mome timu i suigračima na osam predivnih dana i na novoj lijepoj priči moga životnog puta.
